Koji je danas dan?
Kao i svakog jutra, otvaram oči, isti prizor. Stolica natrpana odećom, kroz translucentno prozorsko staklo ulazi svetlost, sreća pa nije okrenut ka istoku. Volim da se okrećem u krevet, lažem sebe da mogu da nastavim da spavam, sklapam oči, moja gluma se nastavlja. Brzo odustajem. Uzimam telefon, ipak pogledam na sat, iako analogni visi na zidu, tačno iznad dna kreveta, uključujem bežični internet.
Posle obaveljenih jutranjih obaveza, koje se svakodnevno ponavljaju, nastavlja se dan, koji se takodje ponavlja. Desio se juče i prekjuče, i dan pre toga, i dan pre toga... Sve znam, svesna monotonosti, ćutim, trpim samu sebe. Doručak, televizija, knjiga i uči. Ručak, slatkiš (najčešće vrhunac dana, osim kad je u pitanju samo krem bananica, ali se ne bunim ni tad), društvene mreže (u množini, zar je moguće da bude samo jedna u pitanju), knjiga. Večera, društvene mreže i drugi vidovi besplatne komunikacije, kompjuter, YouTube/film/epizoda serije/tolika dosada, da sredjujem foldere.
Otvaram oči, nov dan. Ili nije? Vrtim sve ponovo. U početku sam bila ljuta na sebe, trudila se, pokušavala, mada za mene uopšte nije čudno što sam brzo odustala. Krećem se kao zombi, nacrtam facijalnim mišićima nešto što je gore od Dzokerovog „osmeha“, zadovoljim okolinu. Budim se, ustajem, ležem, ustajem, ležem, ustajem, opet ležem, dani prolaze, ja ne.
Pita me neko u porodici (a ko bi drugi i mogao), koji je danas datum, stisnem dugme na telefonu, da se uključi ekran, piše peti. Derem se: „Peti!“. „Sigurna?“. Odgovorim ćutanjem. A onda pre nego što još jednom stisnem ono isto dugme, da bi se isključio ekran, bacim pogled na datum, delimično da potvrdim ono „peti“. Ju čoveče, piše jul. Koji je to mesec po redu? Januar, februar, mart... Sedmi, prošlo pola godine. Nova godina je bila malo pre. Secam se citavog dana, kada sam kupila te nove čizme. Kao da sam sama sebi lupila šamar i još se začudila. Ljuta, u čudu, zbunjena, u neverici, opet ljuta, sedim mirno na kauču i dalje nagnuta nad ukrštenicom u „24 sata“. Dižem olovku i zapisujem „Skorenovac“. Ništa se nije desilo.
Budim se, nastavljam svoju kolotečinu laži kako je to normalno i kako je to dobro za mene, imaću ja koristi od toga i sve će se to isplatiti. Danas me niko nije pitao koji je datum. Možda me sledeći put neće čuditi broj posle prve, već posle druge tačke.